"S@moća u Mrezi"

ONA: S radoznalošću je kroz prozor taksija gledala vrzmanje na ulicama Pariza. Zračna luka Roissy-Charles de Gaulle bila je udaljena nekih 23 km na sjever od centra Pariza i vozač, prije no što je stigao do autoceste, morao je proći kroz jutarnju gužvu u centru grada.

Imala je dosta vremena i nije se brinula zbog čestih zadržavanja na semaforima ili u koloni.

Vozač ju je s vremena na vrijeme promatrao u retrovizoru i smiješio se.

Na početku je pokušao uspostaviti neki razgovor, ali kad je uvidio da ona odgovara na engleskom prestao je i samo se smiješio.

Pritom je često i nenadano uzvikivao nešto na francuskom, naglo je kočio ili ubrzavao, a ponekad otvarao prozor i mahao rukama dovikujući nešto ljutito ostalim vozačima.

To ju je zabavljalo. Bila je dobro raspoložena i sve ju je danas radovalo.

U taksiju je slušala jutarnju glazbu, uglavnom francusku, isprekidanu vjestima i najavama. U jednom je momentu, za vrijeme vijesti, vozač pojačao radio i slušao s pažnjom. Poslije joj je počeo govoriti nešto na francuskom, ali ne vidjevši nikakvu reakciju, zašutio je.

Ubrzo su se našli na autocesti. Prolazili su pokraj ogromnih, međusobno sličnih zgrada predgrađa Pariza. Više nije bilo tako lijepo; pomislila je da je u Varšavi slično.

Poslije dvadeset minuta bili su na aerodromu u Roissy i približavali su se ulazu na koji su slijetali zrakoplovi linije TWA. Platila je vozaču koji je, čim su se zaustavili izašao i potrčao joj otvoriti vrata. Pomislila je da u Varšavi ipak nije tako. Dotad nijedan taksist nije izašao da bi joj otvorio vrata.

Po ulasku u hodnik terminala pogledala je uokolo i prvo što je bilo neuobičajeno bila je nevjerojatna tišina. Svugdje je bilo mnoštvo ljudi no, stekla je takav dojam, bilo je čudno tiho. Izvadila je jedan od svojih e-mailova na kojom su bile ispisane pojedinosti leta. Odlučila je da prije no ode do ulaza TWA 800, provjeri nema li kakvih promjena.

Počela je tražiti servisni šalter TWA-a.

Primijetila je veliki crveni natpis s nazivom te linije. Kad je prišla, odjednom je upala u gomilu ljudi među kojima su bile televizijske ekipe s kamerama, i novinari s mikrofonima. Na mramornom podu u blizini bila su tri kompleta nosila koja obično služe za hitnu pomoć. Na njima su ležale tri uplakane žene. Nad njih su se saginjali bolničari u žutim fluorescentnim prslucima. Pored jednih nosila je, čudeći se, ugledala svećenika kako jednoj starijoj ženi drži ruku.

Osjećala se neugodno.

Progurala se do sporednog šaltera. Tamo je stajao stariji sijedi muškarac u tamnoplavoj uniformi s oznakom TWA.

Upitala ga je za let TWA 800.

Odjednom se dogodilo nešto čudno. Muškarac je izišao iza teškog pulta koji ih je dijelio, prišao joj veoma blizu, i upitao je li možda došla preuzeti nekog od putnika s toga leta. Kada je potvrdila, klimnuo je glavom nekome iza šaltera, zgrabio je za obje ruke, pogledao u oči i rekao mirno na engleskom:

- TWA 800 neće doći. Zrakoplov je pao u more jedanaest minuta nakon polijetanja i svi putnici kao i posada poginuli su. Veoma nam je žao.

Stajala je mirno i čudila se što je ovaj strani muškarac drži za ruke.

Saslušala ga je... i okrenula se misleći da on to govori nekome drugome.

Nije bilo nikog drugog... I doprlo je do nje ono „Veoma nam je žao...” i onda je sve konačno shvatila: nosila, televizija, tišina.

Opet je začula glas tog muškarca:

- Tko Vam je bio putnik kojega ste trebali dočekati?

- Bio??? Kako to bio... To je Jakov... On jeste, a ne bio je...

Suze su potekle nekontrolirano. Pokušala je nešto reći ali nije mogla. Dotrčala je neka žena u istoj takvoj uniformi i, ne pitajući je za dozvolu, zajedno su je odveli do fotelje iza šaltera.

Izgubila je glas. Čula je sve što se pored nje događa, ali ništa nije mogla reći.

Jakov je živ...

Letio je k njoj, a sad ga nema.

Pa on je uvijek bio, uvijek kad ga je trebala. Nikad ništa nije tražio zauzvrat. Jednostavno uvijek je bio.

Sjetila se njihova prvog razgovora na Internetu, njegove suzdržanosti i svega što joj je pričao. Promijenio je njeznin svijet, počeo je i nju mijenjati... A sad ga nema.

Plakala je, ne ispuštajući glasa. Obuzela ju je beskrajna tuga.

Primijetili su da je izgubila glas i pozvali medicinsko osoblje.

Prišao je bolničar, i u lijevu joj ruku, u venu, dao injekciju. Podigla je oči i gledala ga kao došljaka s neke druge planete.

Tada se pored bolničara pojavio onaj recepcioner iz hotela. Odgurnuo ga je, izvukao iz džepa neki zgužvani papir i, upirući u nj prstom, počeo joj nešto dovikivati na poljskom. Injekcija koju je primila počela je djelovati.

Morala je skupiti svu svoju pažnju da čuje što joj to govori taj Poljak.

On je opet vikao:

- Jakov je zakasnio na taj let i doletjet će za pola sata Deltom. Razumiješ li? On je živ! Njega nije bilo u tom zrakoplovu... On je još uvijek u zrakoplovu i leti k tebi! Reci da si shvatila!!!

Odjednom je shvatila...

Podigla je ruku, istrgnula mu taj papir i počela čitati.

Čitala je nekoliko puta. Najednom je sve odgurnula, ustala s fotelje i bez riječi otišla.

Recepcioner je ništa ne govoreći hodao uz nju prema izlazu Delte.

Pomogao joj je da sjedne na klupu pokraj izlaza, rekao kako je zrakoplov upravo sletio i odjednom kleknuo pred nju i ispričao se što je tako kasno stigao. Onda je naglo ustao i otišao.

Sjedila je potpuno sama na toj klupi preko puta izlaza i gledala u nj.

Zamišljala je sebe kako sad izgleda: s razmazanom šminkom, modricom na mjestu gdje je dobila injekciju.

Kao neki narkoman - pomislila je i nasmiješila se.

Opet se može smiješiti.

Počela je plakati, sklopila ruke kao u molitvi i, mada nikad nije vjerovala u Boga, prošaputala:

- Bože! Hvala ti na ovome.

ON: Nije mogao podnijeti to što se zbivalo nakon slijetanja. Čekali su na otvaranje vrata čitavu vječnost. On je bio spreman za izlaz otkad su preletjeli iznad Dovera u Engleskoj! Sada, kad je stajao s laptopom u torbi prebačenoj preko ramena, u zagušljivom zrakoplovu odmah iza putnika prve klase, gušio se od nestrpljenja.

Toliko mu je stalo da bude siguran da ona zna.

Konačno su otvorili izlaz, uz koji je stajala ona stjuardesa.

Stao je, a ona mu je pružila dva lista sivog papira spojena spajalicom.

- Izvadila sam to za Vas, to je poput relikvije, nemojte to izgubiti - rekla je.

Ljubeći joj ruku za oproštaj, rekao je:

- Sigurno ćemo se još sresti, jer ja uvijek letim Deltom. Jedino sad su me htjeli ugurati u TWA, ali Bog to nije htio. Hvala na svemu.

Kad je izašao, ugledao ju je kako na klupi sjedi i plače, i znao je da su joj rekli prekasno.

Ali i to da su joj ipak rekli.

Išao je prema njoj polako. Vidio je da ga je primijetila. Prišao je bliže, a ona je, ne dižući se s klupe, stavila prst na usne s molbom da ništa ne govori.

Vidio je na njoj što je prošla. Sjeo je pokraj nje i, ništa ne govoreći, gledao je. Odjednom je uzela njegove dlanove, pridigla ih k usnama i počeka ljubiti.

Htio se nekako opravdati, ispričati, ali mu nije dozvolila.

Šaputala je samo njegovo ime i dodirivala ga povremeno, kao da provjerava je li on doista tu. Teško je skrivao uzbuđenje slušajući kako se ona neprestano zahvaljuje što je on tu s njom, što je živ.

Prošlo je sat vremena kad su nekako došli sebi. Ni jednom nisu spomenuli onu nesreću.

Polako su se počeli radovati što su tu.

Odlučili su konačno izaći iz zračne luke. Ona je otišla u toalet popraviti šminku, a on je za to vrijeme pronašao Avis agenciju i preuzeo auto. Nakon kraćih formalnosti stajali su ispred sjajnog Saaba 9000 convertible, s kožnim sjedalima drap boje.

Zamolila ga je da odu u njegov hotel gdje se htjela istuširati i osvježiti nakon svega što je proživjela. Nije se htjela vraćati u svoj hotel kako bi izbjegla silnu znatiželju i pitanja.

On se zadržao u hotelu La Louisiane na Saint Germainu. Stari, dobar hotel, s odličnim ugodnim restorančićem u nadograđenom dijelu zgrade, obraslom divljom lozom.

Smatrao ga je najromantičnijim hotelom u Parizu.

Vožnja u kabrioletu oboje ih je osvježila.

Nisu mnogo govorili, samo su si ponekad upućivali poglede, a ona je tu i tamo pružala ruku da ga dodirne.

Bilo je u svemu tome puno svečane nježnosti.

Parkirao je u podzemnoj garaži hotela, preuzeo ključeve sobe i radovao se hladovini debelih zidova.

Naručio je šampanjac. Kad su već čaše držali u rukama, rekla mu je:

- Jakove, ja ni za kim još nisam toliko čeznula.

On ništa nije mogao reći. Samo je rukom dodirnuo njezin obraz.

Donijeli su odluku da će od danas uvijek piti u zdravlje taksista iz Manhattana, posebno indijskih.

Zatim se ona otišla istuširati.

Ostao je sam u sobi. Iz kupaonice je dopirao šum vode, a on je znao da unatoč ogromnoj fascinaciji i osjećajima koje je u njemu budila, neće poći za njom u kupaonicu. Mada bi to jako volio. Ali strah da ne pokvari nešto u njihovoj vezi, zasnovanoj na potpunom povjerenju, bio je ipak veći. Naročito danas nakon onoga što su proživjeli.

Iz kovčega je izvadio dar koji joj je donio. Stavio ga je na krevet, pa je, s novinama u rukama, sjeo na plišani tapison između kreveta i zida i čekajući je počeo čitati.

I tad je usnuo.

ONA: Stajala je ispod tuša i osjećala kako je oblijeva onaj osjećaj blaženstva. Osjećala je da ispire sa sebe doživljaje od jutros. Doživljaje koji su sličili onima iz romana koje je netko drugi čitao. Ona nikad nije čitala slične romane. Šteta vremena.

Odlučila je od sad povremeno ih čitati.

Mislila je da će on ući u kupaonicu. Čekala ga je. To bi mnogo toga pojednostavilo.

Bila je uvjerena da nitko nikome ne može vjerovati više no što je ona njemu vjerovala.

Silno ga je željela. Osjećala je da je danas taj dan.

Čekala ga je, ali on nije došao.

Uvijena samo u bijeli ručnik, izašla je iz kuponice.

Pomislila je da uz njega nestaju sve granice. Dosad je samo pokraj muža mogla izaći omotana jedino u ručnik.

Na krevetu je ugledala kutiju zapakiranu u šareni papir s crvenom mašnom.

Jakov je ležao između kreveta i zida i spavao.

Morao je biti strašno umoran nakon leta i doživljaja.

Možda zbog toga nije došao k njoj u kupaonicu...

Samo se nasmiješila.

Ako on već sad spava pokraj mene gole u kupaonici, onda što će tek biti kasnije... - pomislila je uz prevrtljiv osmijeh.

Skinula je deku s kreveta i pokrila ga.

Sama je legla u krevet; ništa nije znala o poklonu i nije ga raspakirala.

Osluškivala je njegovo ujednačeno disanje i razmišljala voli li ga...

Kad se probudila nije odmah otvorila oči osjećajući da se nešto događa.

Ručnik kojim je bila pokrivena skliznuo je s nje. Osjetila je toplinu na donjem dijelu trbuha. Lagano je provirila.

On je stajao pored kreveta i usnama dodirivao njezin trbuh.

Pravila se da spava ipak promatrajući ga.

Gledao ju je nekako očaran. Nježno, da je ne probudi, prekrio ju je ručnikom i otišao.

Kad se vratio iz kupaonice, zatekao ju je odjevenu.

Bilo je kasno i odlučili su pojesti večeru u restoranu.

Nazvao je recepciju i naručio stol.

Poslije joj je s osmijehom pružio poklon, ali ga je ona upitala može li se najprije radovati večeri s njim, a tek onda poklonu.

Rekao joj je da izgleda divno.

Sišli su u restoran. U restoranu se čulo tiho sviranje na klaviru dok ih je kelner vodio do stola kraj prozora.

Pariz, on, svijeće, glazba... Osjećala je sreću.

Meni je bio samo na francuskom pa je rekla da ove večeri izbor prepušta njemu.

Počeo je naručivati neka jela čije nazive nije poznavala, a koji su na francuskom zvučali kao nazivi cvijeća. Ona ga je samo podsjećala da je njena čaša opet prazna. Smiješio se i pravio da opominje kelnera.

Šalili su se, smijali, razgovarali o njihovom neobičnom prijateljstvu. Pričali su o tome što se s njima zbiva, kako jedno drugom nedostaju.

U jednom je trenutku on ustao i zamolio za dozvolu da se udalji i izišao.

Razmišljala je kako mu reći da želi poslije večere da se vrate u njegovu sobu.

Znala je da bez njene privole on to neće nikad predložiti.

To joj je razmišljanje prekinuo poljubac u vrat. Stajao je iza nje, podigao njenu kosu iznad vrata i ljubio je. Htjela je da to traje što duže.

Okrenula je glavu nadajući se susretu usana. Ali on je uspio odmaknuti se i sjeo je nasuprot.

Razmišljala je zašto on to radi: zar je toliko sramežljiv ili se boji da ne bude odbačen?

Poslije večere predložio je da je odveze u hotel.

Bila je razočarana mada je to očekivala. Nasmiješila se i pristala. Predložio je da se usput provezu kroz Champs-Elysées noću.

Promet je bio gust. Kretali su se puževom brzinom, a usput su ih pozdravljali turisti. Svi su znali, zaključno s policijom, da većina vozača ima alkohol u krvi, ali u Parizu u ponoć to nikoga nije interesiralo. Radovala se što to može doživjeti. Bila je uzbuđena.

Iznenada joj je genijalna misao pala na pamet. Upitala ga je može li ona voziti. Htjela je osjetiti kako je to voziti noću po Champs-Elysées u blizini Trijumfalne kapije, u potoku drugih automobila.

Odmah je pristao. Stali su nakratko da zamijene mjesta.

Okružila je Trijumfalnu kapiju i skrenula u ulicu koja vodi ka njegovom hotelu.

Pogledao ju je zainteresirano. Nasmiješila se i rekla da je ostavila nešto važno u njegovoj sobi, a to je njegov poklon. Dodala je gas.

Znala je da on zna da mu je upravo dala dozvolu.

Dodirnuo je njezine usne i rekao:

- Vozi brže.

Već u liftu je skinula maramu s vrata, burmu s prsta, zlatan lančić koji je nosila ispod marame. Kod izlaska je skinula cipele.

Čim su ušli u sobu raskopčala mu je košulju.

Svukao je odjeću s nje, uzeo na ruke i odnio u krevet.

Ljubio ju je svugdje. Radio je s njom divne stvari.

Konačno, nizašto nije pitao.

Cijelo je vrijeme šaputao kako je lijepa za njega, koliko mu je potrebna i koliko je željan. Ali do stvarne ekstaze dovodio ju je u momentima kada je šapatom pričao što će za tren uraditi, gdje će je ljubiti, gdje dodirnuti i što osjeća dok to radi.

Poslije, ujutro, kad je čekala da zaspi, osmjehnuvši se sebi, osjetila je njegov dlan na svojim grudima i nije ni pokušala razmišljati o tome što se zbilo.

Znala je da to još traje i da sad ova glazba u sobi i ova tišina, to je sve samo radi umirenja. Dodirnula je prstima njegove usne. Nije spavao i okrenuo se prema njoj.

Čekala je da to uradi.

(Prijevod na hrvatski: Kristina Percic)