Sindrom prokletstva Undine

© Janusz L. Wiśniewski

Prestala je vjerovati u Boga tek onda kad je čula od majke da Njega nema.

Točno pamti tu večer, kad joj je odgovorila pomalo razdražljivim, nestrpljivim glasom:

- Pa mi ne vjerujemo u takve praznovjerice kao Bog. Nemoj to ni slučajno spominjati ocu.

- Imala je tada šest godina. Anita, kolegica iz školske klupe, pričala joj je o pogrebu djeda, koji je umro u Poljskoj i sjećala se da je svećenik napravio znak križa iznad tjela u kovčegu. Upitala je navečer majku tko je to svećenik i zašto je to napravio. I tada joj je majka prvi puta rekla o tim praznovjericama. Sve do tada joj se činilo da postoji netko tako bezgranično dobar, kome se može tiho navečer ispod pokrivača sve ispričati – tako da zasigurno nitko drugi ne čuje – makar o tome što se dogodilo u kući i na dvorištu. Upravo takav Bog.

Ali mama je imala pravo. Uostalom, mama uvijek ima pravo. Još je nikad nije prevarila.

Zato Mu kasnije više ništa nije pričala ispod pokrivača. Nije još tada točno znala što su to «praznovjerice», ali je osjećala da je to nešto jako loše, kad se već ne smije o tome govoriti ocu.

Danas je razmišljala o tome da joj On najviše nedostaje, kada se otac vraća navečer pijan kući. Počinjalo je uvijek jednako. Kolege su ga dovozile tim crnim policijskim automobilom, koji je već poznavao čitav kvart, ponekad je izlazio sam, ponekad su ga dvojica pridržavala ispod ruke. Lupao je pesnicama ili nogama po vratima, budeći sve na katu, a zatim je upadao u kuhinju, gdje je čekala prestrašena mama i urlao. Jednostavno je urlao. Mama je sjedila zgrčena na onom drvenom krivonogom stolcu pored frižidera, šutke gledala u pod, iz sve snage stiskala pesnice, a on je stajao iznad nje i urlao. Ona se nekada skrivala ispod pokrivača, pažljivo zamotavala u njega, kako ništa ne bi čula. Zaglušivala je viku oca svojim razgovorom s Njim, molila ga da otac prestane. I što je otac glasnije vikao na mamu, to je glasnije ona, dršćući i gušeći se pod pokrivačem, Njega molila za pomoć.

Ali nikad nije uslišao njene molbe.

Nikada.

Zato mama zacijelo ima pravo, Njega uopće nema i to je samo ta praznovjerica.

Poslije nije više išla u krevet i nije razgovarala s Njim. Sama je naučila kako preživjeti tu očevu furiju u kuhinji. Najprije je uključivala svoje pozitivke, koje joj je djed uvijek donosio za rođendan, zatim tranzistorski radio, koji je uzimala sa pisaćeg stola i sjedala s njim iza ormara, prislanjajući ga na samo uho. Ponekad ni to nije pomagalo. Jer njezin je otac imao vrlo jak, kreštav glas. Osim toga on je urlao po cijeli dan na poslu. Urlao je na ljude. Naučio je urlati.

Sjeća se da jednom nije više mogla to izdržati i uključila je usisivač, koji je mama držala u ormaru u njezinoj sobi. Pomoglo je. U kuhinji je naglo zavladala tišina. Otac je s bocom votke u ruci upao u njenu sobu i u tom svom bijesu isčupao kabel usisivača zajedno sa utičnicom i komadom maltera iz zida. Metalni držač od utičnice zabio se mami u glavu, kad je utrčala za ocem.

Te večeri je majka po prvi put pobjegla s njom iz kuće. Motale su se bez cilja po Rostocku, a onda kad je postalo prehladno, vozile se tramvajem cijelu noć. Ona u flanelskoj pidžami i preko nje ljubičastom jaknom od balonske svile i filcanim papučama s krznenim rubom, a mama u dugačkom kožnom ogrtaču i s maslinastom vunenom kapom promočenom krvlju. Mama nije otišla previti rane na glavi. Žene policajaca u Rostocku, naročito žene oficira STASI, ne previjaju rane.

Te je noći već zasigurno znala, da je On praznovjerica.

Zatim su ona i majka često bježale u te tramvaje i na noćne ulice. Imale su svoje trase, svoje omiljene tramvajske linije i plan za čitavu noć, do zore. Kad je dan sivilom počinjao probijati tamu, vraćale su se kući. Tiho su otvarale vrata, na prstima prolazile kroz pretsoblje, brzo lijegale zajedno u krevet u njenoj sobi i snažno se privijale jedna uz drugu. Majka je plakala. Otac je tada već davno spavao, najčešće s glavom na kuhinjskom stolu ili obučen i u cipelama na krevetu u spavaćoj sobi.

Jedne noći su tramvajem otišle do kraja grada, prešle preko aleje do obale mora i promatrale izlazak sunca. Sjedile su na rubu betonskog lukobrana odmah pored ruševine u blizini hale stare mrežarnice, koja je godinama plašila stršećim ruševinama raspadnutih zidina. Nekada, prije nego je osnovan kombinat uz brodogradilište, tamo je bila ribarska luka. Ispričao im je o tom mjestu vozač tramvaja, koji ih je dobro poznavao, jer ih je često vozio po Rostocku. Zaustavio je tramvaj, iako tu nije bila postaja, odmah na početku asfaltirane aleje pored mora i obećao da će ih pričekati. Te su se noći vratile kući kasnije nego obično. Kad je zaspala priljubljena uz majku, dogodilo joj se to prvi puta. Upravo te noći, apsolutno prvi put umrla je nakratko u snu. Imala je tada osam godina.

Matilda zna da nikada neće provesti noć sama sa bilo kojim muškarcem. Nikada.

Ta riječ više uopće ne djeluje na nju. Već odavno ona zna, da se gotovo svako «nikada» može nekako zaobići. Kad ne bi tako bilo, umrla bi još kao dijete, a jučer je upravo navršila dvadeset četiri godine.

Osim toga, zbog čega dani s muškarcem ne mogu biti ljepši nego noći?!

Ona mrzi noći. Ne podnosi zalaske sunca, tamu i Velika Kola prije vrućeg dana. Dani su uvijek ljepši od noći. Noći nikada neće biti takove.

Nikada.

Kad se ima nekoliko desetaka «nikada», onda još jedno uopće ne ostavlja dojam.

Samo jedno ostavlja dojam.

Jedino NIKADA, koje nikako ne može zamisliti.

Ono, da Jakob ne bi mogao više nikada navečer doći k njoj.

Jakob je najvažniji. Jakob zaspiva s njom i tu je kad se ona budi.

Jakob joj govori da se okrene na drugu stranu. Podsjeća da mora ispružiti ruke uzduž tijela. Jakob zatvara oči kad ona skida grudnjak i gaćice i oblači spavaćicu ili pidžamu.

Jakob otvara i zatvara prozore u njezinoj spavaonici. Jakob pazi da njezina noćna lampica bude uvijek upaljena. I uvijek ima rezervnu žaruljicu.

Ali najvažnije je to, da Jakob NIKADA ne zaspiva.

NIKADA.

Uistinu nikada.

To jest, nije nikad do sada zaspao. A uz nju je, kad ona ide spavati i kad se budi, već šesnaest godina.

Svake noći.

Imala je osam godina kad je došao k njima prvi put.

I ostao.

Sada ima dvadeset četiri godine. Jakob je prisustvovao i prisustvuje svemu, što je važno. Kad je krenula prvi put u gimnaziju i nije mogla zaspati od uzbuđenja. Kad je odselio otac i ostavio ih same. Kad je majka provela iza zida njezine spavaonice prvu noć sa očuhom, kojega ona mrzi, iako je tako dobar i tako se brine za njezinu mamu. Bio je isto tako i one noći kad je pao Berlinski zid i one noći, kad se rodila njezina polusestra, kao i one noći kad su otišli za Madodonnom u Dachau.

One noći, kad je dobila prvo krvarenje, također je bio nazočan. Došlo je u snu. Jakob je to primjetio, jer on nikada ne spava dok ona spava. Nikad. Probudila se od vlage, osjećajući čudno pulsiranje u preponama. Kad je shvatila što se dogodilo, počela je plakati. Od srama. Jakob ju je tada tako nježno uzeo u naručje, poljubio u obraz, obrisao joj suze i šaptao njezino ime.

Otac je također nekada držao u naručju i šaptao njezino ime. Još davno. Bila je tada mala djevojčica. Poveo je jednog dana na dvorište u kvartu, posjeo na paket sicu starog maminog bicikla i vozio po stazama punim rupa i grba. Sjedila je na tom sicu i iz sve snage stiskala oca oko struka. Na nekoj grbi njena je noga upala u žice zadnjeg kotača. Meso odmah iznad pete je otpalo do kosti, bijela sokna je postala crvena i mokra od krvi do iznad gležnja. Skoro se onesvjestila od boli. Otac, kad je primjetio što se dogodilo, naglo je zaustavio bicikl, uzeo je u naručje, šaptao joj u uho ime i trčao prema zgradi pored pošte, gdje su uvijek stajali taksiji. U bolnici su joj napravili nekoliko šavova. Sivi ožiljak, koji ljeti mijenja boju u crveno, ima do danas. Ipak, ono što je uistinu ostalo u sjećanju od tamošnjeg događaja je drhtavi glas oca, koji noseći je u naručju prema taksiju, šapuće njeno ime.

I one noći kad je dobila prvo krvarenje, Jakob je također uzeo u naručje i također ponavljao šapatom:»Matilda». A onda je donio iz ormara u spavaonici čistu plahtu. Bilo ju je tako sram. Tako strašno sram. Onda je pod pokrivačem plakala od srama. Vidio je da je plakla. Jer on sve registrira. Posebno stezanje njenog srca. Kad se plače, srce se steže i širi drugačije. Jakob najviše brine o njenom srcu. O njemu zna sve. Nosi uza se u novčaniku njezine elektrokardiograme. Pored njene fotografije. Uvijek najnovije. Zamotane u prozirnu foliju, zavarenu na rubovima. Da se ne unište.

Ona je noć bila posebna. Sjeća se da je ostala budna do zore. Kad je sram nestao, pojavilo se uzbuđenje i nestrpljenje. Nije mogla dočekati jutro. Jakob je naravno registrirao to da ona ne spava, ali ničim to nije pokazao. Ujutro je odjurila u školu ranije nego obično. Stala je pored garderobe i čekala na Anitu. Htjela joj je to što prije ispričati. Sjeća se da je bila nekako ponosna i da je željela to podijeliti sa svojom najboljom prijateljicom. Osjećala je da je to, što se dogodilo te noći, bilo nekako kao prelazak nekakve granične crte. Nekakve granice između zrelosti i djetinjstva. Iako je bila spremna na to – prodiskutirali su to u detalje još u trećem razredu osnovne škole – uopće nije imala osjećaj da je to nešto fiziološko, što proizlazi iz prirodnog reda stvari. Za nju je to bilo u velikoj mjeri emocionalno, čak pomalo mistično, i tada je mislila – iako sada, kad se toga prisjeti, mora se smijati sebi – da to nije nikakva fiziologija, već snaga volje, zahvaljujući kojoj je postala iznova i drugačije. Naravno da tada, sa trinaest godina, uopće nije bila tako pametna, da bi to mogla opisati kao «snagu volje», ali sada zna da upravo taj opis najpotpunije izražava ono, što je tada osjećala.

Osim toga, iako je to možda čudno, danas točnije pamti osjećaje, koje je imala prilikom prve mjesečnice, nego prilikom prvog poljupca. Možda zbog tog srama, što je Jakob bio tome nazočan. Sjeća se također, da je prve mjesece nestrpljivo čekala «te dane», koji su dolazili do ludila pravilno, te joj davali osjećaj odraslosti i ženstvenosti i učvršćivali taj osjećaj. Tada, u ta prva tri ili možda četiri mjeseca, sviđalo joj se sve u tom ceremonijalu svaki mjesec. Čak je i bolove u preponama podnosila s osjećajem nekog odlikovanja, jer eto «ona već ima, a neke kolegice u razredu još nemaju». Nedavno je ponovo čitala dnevnik Anne Frank. Uopće se nije čudila, što je ona s ponosom opisivala svoje prve mjesečnice. Poslije je fascinacija tim aspektom ženstvenosti naravno nestala i pojavila se muka i tegoba PMS-a popraćena glavoboljom, plačljivošću, bubuljicama na licu i bolnom osjetljivošću dojki.

Jakob je također osjećao, da je one noći prekoračila granicu. Idućeg je dana došao u posjet, službeno, već ujutro, a ne kao obično navečer. Donio je cvijeće. Obukao je odijelo. Imao je nekakvu staromodnu, usku kožnu kravatu. I bio je tako smiješno svečan. Mirisao je nekako drugačije. Donio je ogromni buket plavih nezaboravaka. Jer to je bilo u proljeće. Ništa nije rekao, samo ih stavio u vazu u njezinoj sobi i postavio na prozorsku dasku. I poljubio je u ruku. Bila je najnormalnije na svijetu dirnuta.

I od one noći i onoga idućeg dana sa cvijećem na prozorskoj dasci, čekala je navečer na Jakoba drugačije. Sada to ne može čak ni objasniti, ali zna da je već tada željela tonuti u san pored njega mirisna, počešljana i u lijepom donjem vešu.

Nije da Jakob zna sve samo o njenom srcu. Također zna sve o njenoj krvi. Zna koliko je u njoj kisika ili ugljičnog dioksida. Koliko hemoglobina i koliko kreatinina. Zna također, koliko topline. Zato kad se ona zaljubi, Jakob će to primjetiti, registrirati, pa čak i izmjeriti.

Jer ona izgleda još nije bila tako za pravo zaljubljena. Ono s Kristianom, prije osam godina, nije bila nikakva zaljubljenost. Iako se upravo tada, s Kristianom, ljubila prvi puta u životu. Točno 28. lipnja, u subotu. Kristian je već u ožujku bio zaljubljen u nju. To su vidjele sve njene kolegice. Samo ona nije. Tako osjećajan, nježan, osjetljiv. Premda je išao u zanatsku školu, a ona u najbolju gimnaziju u Rostocku. I imao je ideju, da kao dokaz ljubavi ugasi cigaretu na dlanu. I pokloni joj svoju školsku iskaznicu. Jednom ga je ugledala pijanog i nije ga htjela više viđati. On se nije mogao pomiriti s tim. Dolazio je. Satima je stajao ispred njene zgrade. I pisao pisma. Jednom je poslao pismo, u kojem je bilo nacrtano srce, a u njemu u sredini crvenom bojicom napisano «Matilda». U jednom uglu srca ogradio je mali dio i napisao «Roditelji», a u drugom ime nogometnog kluba u Rostocku. Pisao joj je više od dvije godine. Nikad nije otpisala.

A tako jako bi se željela zaljubiti. I biti s njime zauvijek bez ikakvih pisama. Jer pisama nema, kad se ljudi nikad ne rastaju.

I da on bude pomalo takav kao Jakob.

Jakob je još samo jednom, otkad ga zna, obukao odjelo i kravatu. Kad su ono išli za Madonnom u Dachau. To je bila subota. Bio joj je rođendan. Onaj najvažniji, osamnaesti. Kao da je sve normalno, kao svake godine. Doručak, cvijeće, čestitke od majke i očuha. Nekoliko jutarnjih telefonskih poziva sa čestitkama. Samo ne od oca. I tada je došao taj automobil. Točno u podne. Izašao je Jakob. U odjelu i toj svojoj uskoj kožnoj kravati. Prišao joj je, čestitao rođendan i rekao da ju vodi na koncert Madonne. U Berlin. Jednostavno. Kao da je Berlin odmah tu iza parka u Rostocku.

Ona je strašno željela otići nekad na koncert. I obožavala je Madonnu. Nije mogla povjerovati da Jakob tako jednostavno stoji ispred nje u pretsoblju i s osmjehom pita:

- Onda, što? Idemo li?

Majka i očuh odavno su znali o svemu, ali su čuvali tajnu. Nije mogla zadržati suze.

Jakob je znao da će nakon koncerta morati prenoćiti u Berlinu. Čitava tri mjeseca organizirao je sa Zdravstvenim osiguranjem i klinikom u Berlinu posudbu uređaja. Dva dana prije njenog rođendana otputovao je rano ujutro u Berlin i instalirao sve u hotelu.Navečer se vratio i spavao s njom kao svake noći.

Na koncert je došlo četrdeset tisuća ljudi. Jakob je stajao pored nje u tom svom odjelu i smješnoj kravati i skakao isto kao ona, zajedno s cijelom tom gomilom. Za trenutak su se držali za ruke. A kad je Madonna izašla na četvrti bis, ona se okrenula prema njemu i poljubila ga u lice. Nikad prije nije bila tako sretna kao te večeri.

Idućeg su dana krenuli za Madonom u Dachau. Premda je znala, da novinari pretjeruju, svejedno ju je to ganulo, kad je pročitala da je «Madona otišla posjetiti Dachau». Nisu baš doslovno išli za njom: Madonna je letjela u svom helikopteru, a oni su jednostavno krenuli isti dan autom. To je bila ideja Jakoba.

Naravno da je iz škole znala za koncetracione logore. Plakala je svaki put uz dnevnik Anne Frank, koji joj je podmetnula da pročita baka, očeva majka. Otkad je pao Berlinski zid, razgovarali su u školi o tome puno više i točnije. Čitala je o njima sve što joj je došlo u ruke, ali njihova apstraktnost je omogućavala da se nekako pomiri s tim i ne misli na to, da su to svijetu učinili Njemci. Ali ovdje ništa nije bilo apstraktno. Barake, zidovi izbušeni mecima, sa izrezbarenim križevima i Davidovim zvjezdama, raznobojni lampaši na svakom koraku, cvijeće položeno na kolica pored krematorija, cvijeće privezano mašnama u boji direktno na bodljikavu žicu, dimnjaci i tisuće fotografija na zidovima. Obrijane glave, izgladnjela lica, prevelike očne duplje, i starost, i broj u lijevom donjem uglu. Šesnaest godina, sedamnaest godina, pedeset četiri godine, dvanaest godina, osamnaest godina...

Sjeća se, da je čim su prošli kroz vežu u Dachau, osjetila da više ne smije razgovarati, jer su sve te duše još uvijek tu. Cijelo vrijeme je drhtala od zaprepaštenja i osjećaja krivice. Ona. Osamnaest godina. I tada je Jakob, bez obzira na te njene velike i prestrašene oči, stao ispred nje i ispričao sve o toj djeci i tinejdžerima ugušenima u Dachau. Navodio je brojke i datume. A na kraju je rekao, da duše tih ugušenih djevojaka i momaka zasigurno ne stare. Točno tako je rekao. Da su one još uvijek mlade i da će se sresti tu večer negdje iza baraka ili pokraj krematorija i reći između sebe s ponosom: «Slušajte, Madonna je danas bila kod nas. Madonna...».

Zovem se Matilda.

Jakob se u sve razumije. U zvijezde, u senzore, kemiju, osigurače i psihologiju sazrijevanja djevojaka. Ali najbolje se razumije u san. Iako on sam spava već šesnaest godina danju, zna o noćnom snu gotovo sve. Također i to da je san rođena setra smrti. Ponekad, kad sam bila mlađa, pričao mi je o tome. Gasio je svjetlo, palio svijeće i čitao mi stihove Ovida o Snu odraženom u ogledalu, iza kojeg stoji Smrt. Sama sam ga tada molila za to. Jakob sam od sebe nikada, ama nikada to ne bi učinio. Ali moja psihoterapeutkinja, koja se doselila sa Zapada u Rostock, smatrala je, da se moram «podvrgnuti paradoksalnoj konfrontaciji». Kad sam to rekla Jakobu, jako se iznervirao i počeo psovati u narječju s juga Njemačke. Jakob počinje govoriti na tom narječju samo onda, kad se ne kontrolira. Idućeg dana nije otišao na posao u starački dom, već je otišao k toj psihoterapeutkinji i čekao četiri sata u njenoj čekaonici, da joj reče, da je «krajnje glupa, arogantna kao skoro svi zapadni španeri i osim toga beskrajno okrutna». Saslušala ga je i onda je ostao kod nje dva sata. Vratio se promijenjen i nekoliko noći poslije toga počeo mi čitati Ovida. Ponekad je išao u knjižnicu pored sveučilišta i umjesto Ovida donosio germanske bajke. U njima su isto San i Smrt sestre.

Jakob još nikad nije došao k meni a da mu džepovi nisu bili napunjeni osiguračima. U zadnje vrijeme donosi također dva mobitela.

Uvijek dva. Jer Jakob je jako nepovjerljiv.

Sagradio je također u podrumu agregat. Donosio je i dovozio puna dva mjeseca neke dijelove, vješao po zidovima shematske prikaze i zagledao se u njih s punom pozornošću. Nakon neprospavanih noći ostajao je, zatvarao se u podrumu i gradio. Tako, za «svaki slučaj», ako bi dvaput zaredom isključili struju. Jednom u kvartu, a drugi put u našem agregatu. Jer grad je nakon dvije godine Jakobovog moljakanja pristao da nam priključi specijalni agregat. Ali Jakob još uvijek ne vjeruje. Niti gradu, niti svom agregatu.

Jakob jednostavno želi biti siguran, da ćemo se probuditi zajedno.

U dvoje. I da su te bajke Ovida i Germana, koje mi je nekad čitao, ipak samo bajke. Jer mi se uvijek budimo u dvoje.

Često uopće ne spavamo, već pričamo jedno drugom razne događaje. Ponekad, kad ga zamolim, Jakob mi priča o tim svojim bakama, djedovima i pradjedovima iz staračkog doma ili zgradetina. Oni iz zgradetina – kaže Jakob – u najgorm su položaju, čak ako imaju tri sobe, televizor u boji, spremačicu, gospođu za nabavke, električne krevete za podizanje i spuštanje i kupaonice s držačima. Usamljeni su. Beskrajno usamljeni. Napušteni od prezaposlene djece, koja su zauzeta karijerom, pa nemaju vremena čak ni za rađanje i odgajanje unuka, koji bi mogli ponekad skoknuti baki ili djedu i razbiti im tu usamljenost. U staračkom domu također nema unuka, ali uvijek se možeš posvađati, makar s tim starcem iz trinaestice, i tada nisi tako usamljen.

Jakob ponekad govori tako nevjerojatne stvari o svojim bakicama i djedicama. Jednom mi je rekao, da se Bog valjda zabunio i složio sve u suprotnom smjeru u odnosu na vremenski tijek. Da se po njegovom mišljenju ljudi moraju roditi neposredno prije smrti i živjeti do začeća. Na drugu stranu. Jer po Jakobu proces umiranja je biološki isto tako aktivan kao život. Zato se smrt ne razlikuje od rođenja. I zato bi se ljudi, teoretski, mogli roditi jednu milisekundu prije smrti. Imali bi već na početku života tu svoju životnu mudrost, iskustvo i čitav onaj mir i razum koji dolazi s godinama. Napravili bi već svoje greške, prevare i životne pogreške. Imali bi već sve ožiljke i bore, i sve uspomene, i živjeli bi u drugom smjeru. Njihova bi koža postajala sve glađa, svakog dana bi se budila u njima sve veća radoznalost, kosa bi bila sve manje sijeda, oči bi postajale sve blistavije i srce sve jače i sve otvorenije za primanje novih udaraca i novih ljubavi. I onda, na samom kraju, koji bi bio početak, nestajali bi s tog svijeta umjesto u tuzi, u boli, u očaju, zapravo u ekstazi začeća. Odnosno, u ljubavi.

Takove fantastične stvari ponekad mi priča moj Jakob, kad mi se ne spava.

Jakobu mogu sve reći. O svemu i razgovaramo. Jednom sam bila tako raspoložena i razgovarali smo o mom ocu i mojoj majci. To je bilo one večeri, kad mi je majka rekla da ću dobiti polusestru. Rekla sam mu, da ne mogu zamisliti, da je moja majka nekad bila strašno ludo zaljubljena u muškarca, koji je bio moj otac. Da se možda voljela s njime na kauču. I možda na livadi. I da mu se zaklela, da će ostati s njim zauvijek. I da će se uvijek držati za ruke u šetnji. I da je on nakon svega mogao tako strašno vikati na nju, dok je ona zgrčena sjedila na tom malom drvenom stolcu pored frižidera u kuhinji.

I te mi je noći Jakob ispričao, zašto je šepav.

Jakob je astrofizičar. On točno zna kako se rađaju zvijezde, kako ekspandiraju, kako se preobražuju u supernove ili postaju pulsari. I također zna kako umiru, skupljajući se u te male, odvratne i za galaksije nesigurne crne rupe. Jakob to sve zna. Može zatvoriti oči i nabrojati svemirske magline, imena i kodove važnih zvijezda i navoditi udaljenosti u svjetlosnim godinama do najljepših i najvažnijih zvijezda. I priča o tome tako da ostajem bez daha. I ako se pritom zaboravi, onda je prilikom tih priča tako uzbuđen, da govori, potpuno nesvjestan toga, na onom svom smješnom narječju. Supernova i pulsari na narječju donje Saksonije!

Jakob je istraživao svoje zvijezde na sveučilištu u Rostocku. Putovao je na opservatorij na nasipu na Baltiku i danima i noćima promatrao kroz teleskop i radio teleskop nebo, i zatim pisao o tome radove i svoj doktorat. Nije se mogao pomiriti s time da ne može otputovati do Arecibo i vidjeti onaj najvažniji radioteleskop na svijetu, da ne može otići na kongres u SAD ili bar samo u Francusku. Nije se također mogao pomiriti s time, što u institutu nemaju fotokopirni aparat i što na seminarima četvrtkom često govore o FDJ i ideologiji, umjesto o astronomiji. Zato je pristao da njegove kolege iz udruge evanđelista instaliraju mali predajnik i ponekad izazivaju smetnje na lokalnoj televiziji sa spotovima od par sekundi o «slobodnij NRD». Takva smiješna, banalna, potpuno bezopasna oporbena djetinjarija. Nitko se nije trebao dosjetiti, da se ti predajnici nalaze u opservatoriju. Jer oni emitiraju tako jake signale, da ovi iz goniometrije u STASI nikada ne razlikuju njihov signal od istraživačkog signala.

Izdvojili su ga. A nego što. Točno 21. studenog. Na Dan Pokore, jedan od najvažnijih evanđelističkih blagdana. Upali su na opservatorij odmah poslije devetnaest sati. Istukli su sedamdesetogodišnju portirku. Sve su ih okovali lisičinama. Skinuli su protupožarne aparate i uništili sve što je imalo ekran. Monitori udarani crvenim dnom protupožarnih aparata eksplodirali su jedan za drugim. Sa čitača magnetskih traka sa zapisima o mjerenjima, čupali su kazete i izvlačili trake s podacima, onako kao što se izvlače božićne serpentine. Doktorate, planove, seminare, članke, godine rada i čitavu budućnost mnogih ljudi izvlačili su iz tih čitača kao šarene serpentine i trgali na komadiće.

Zatim su odvezli sve okovane lisičinama u podzemni zatvor pored vijećnice u centru Rostocka. Portirku su pustili nakon četrdeset osam sati, kad se onesvjestila i trebalo je odvesti u bolnicu. Direktora opservatorija, šećeraša, pustili su nakon tri dana kad je ponestalo inzulina. Ostale su držali dva tjedna. Bez naloga za hapšenje, bez prava na advokata, bez prava na telefonski poziv ženi ili majci. Čitava dva tjedna.

Jakoba je preslušavao načelnik policije. Pijan od jutra, ali pedantan do krajnje granice. Tretirao je svoj posao kao svatko drugi. Samo što je taj «svatko» bio knjigovođa ili kopao ugljen ispod zemlje. A on je šutirao zatvorenike. Najprije je urlao. Bacao ih sa stolice na prljavi i spaljen opušcima sivi linoleum i cipelario. Po bubrezima. Po leđima i po glavi. Također po bedrima. To je bio jako hladan studeni. Načelnik je tog dana imao teške zimske cipele i Jakob je dobio u bedrenu kost i bubrege. Unutarnje krvarenje su zaustavili, ali s kostima se ništa nije dalo učiniti, kako su rekli kasnije na kirurgiji. Zbog toga šepa i boli ga, kako kaže, «cijelo tijelo koje ima kosti», kad god se mijenja vrijeme. Pustili su ih nakon dva tjedna. Uzeli im sve propusnice, otpustili ih s posla i rekli da idu kući, a onda «najbolje odmah u mirovinu».

Načelnik policije od početka pa do pada zida bio je moj otac. On je dvadeset prvog studenog te godine iscipelario Jakoba, odvojio ga zauvijek od radioteleskopa i zvijezda, uništio mu zauvijek bedrenu kost i biografiju, a onda se vratio pijan kući i urlao u kuhinji na moju majku.

I tada se nezaposleni i «obilježeni» Jakob počeo iznajmljivati zdravstvenom osiguranju i staračkim domovima u Rostocku za brigu o bolesnicima prikovanima za postelju. Samo su ga tamo htjeli zaposliti i to tek uz specijalno jamstvo. Takav šepavi radioastronom sa nezavršenim doktoratom za iznošenje noćnih posuda. I tako je naišao na mene. Prije šesnaest godina. I već šesnaest godina provodimo noći zajedno.

Moram li za to biti zahvalna svom ocu, načelniku policije?

- Jakobe, moram li ja biti zahvalna svom ocu što imam tebe? Reci mi, molim te – upitala sam kad je završio svoju priču. Gledala sam ga pravo u oči. Okrenuo je glavu, pretvarajući se da gleda u neki od osciloskopa, i odgovorio vrlo razumno:

- Jer mi smo Matilda stvoreni za uskrsnuća. Kao trava. Ponovo ćemo niknuti, čak i onda kad preko nas prijeđe kamion.

Jer Jakob ponekad govori razumno. Govori tako lijepo razumno. Kao onda, kad smo neke večeri ponovo načeli temu Dachau i on je naglo stisnuo pesnice i rekao kroz zube:

- Znaš o čemu ja maštam? Znaš o čemu, Matilda? Maštam o tome da oni jednom kloniraju Hitlera i izvedu ga pred sud. U Jeruzalemu jednog klona, u Varšavi drugog i u Dachau trećega. I da ja prisustvujem tom procesu u Dachau. O tome maštam.

Takve priče priča meni navečer Jakob. Jer mi razgovaramo o svemu. Samo o mojoj menstruaciji nismo razgovarali. Ali od onog trena Jakob me više ne drži za ruku dok zaspivam. Jer Jakob nije moj ljubavnik.......

( Prijevod na hrvatski: Marica Koržinek )